luki2.blog.hr

subota, 21.12.2024.

Slikanje -Mia

Mia - slikanje u Pet Centru na Vrbanima, u novom odjelcu. Pozdrav!

- 22:40 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Zagreb, Prečko

- 01:19 - Komentari (8) - Isprintaj - #

četvrtak, 19.12.2024.

35 godina postojanja Male scene

Mala scena slavila je večeras 35 godina rada, a dok Vitomira Lončar pozdravlja i zahvaljuje gostima, za to vrijeme Buga Marija Šimić je rodila sina Maja Izidora, a Ivica Šimić je još uvijek u Kini! Sjećam se na početku fakulteta rado sam posjećivala Malu scenu, jer je bila drugačija, življa i novija nego sva ostala kazališta. Upoznala sam tako bračni par Vitomiru Lončar i Ivicu Šimića, a Buga je često bivala tamo, često radeći na garderobi....Sada je Buga Marija Šimić Milošev umjetnička direktorica i vlasnica Male scene.....Banditić svoga vremena, prije devet, deset godina nije htio pomoći ovo privatno kazalište, a time je izazvao odlazak Vitomire i Ivice u Kinu. Bilo je puno prepiski, puno uvjeravanja jedne i druge strane da je u pravu....Ivica je krenuo prvi, dobivši angažman u Kini - a Vitomira je krenula za njim - "jer je glupo ostati u Hrvatskoj, a da mi je on u Kini".... Buga je krenula najprije u glazbene vode i završila fakultet van Hrvatske, a kasnije se "odmetnula" u kazališne vode i glumu.... Eto, igrom slučaja pišem opet o obitelji, kao što je to bio slučaj u prošlom postu.... Divna proslava, došli su svi koji su ili radili u Maloj sceni ili pisali o njoj, ili im je značila u odrastanju i gledali su predstave na Maloj sceni.... Malo fotografija: Vitomira i ja.... Moja fotka iz nove predstave Male scene "Šuć Muć priča" (ili ti Začarana šuma). A nakon predstave, slavlje!!! Sushi..... Torta br.1:)))) Ferrero..... Torta br. 2.:)))) Voćna.... Duša i srce puni! Ljubim!

- 00:13 - Komentari (15) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 16.12.2024.

Geni moje djece

Večeras sam u Kinoteci odgledala odličan dokumentarac "Geni moje djece" Vladimire Spindler. Malo remek djelo, u kojem se prati žensku lozu jedne obitelji..... Sve je počelo sa Zofkom Kveder, nastavilo se sa Sunčanom Škrinjarić - sjećate se Sunca na prozorčiću, u kojem su bile njene pjesme i tekstovi? Tihana Škrinjarić, Sunčanina sestra, je plesačica, suvremenog plesa, vitalna i dobro izgledajuća gospođa. Sanja Pilić je kćer Sunčane Škrinjarić, i sama piše knjige za djecu, ali i za odrasle. Sanjina kćer je, pak, Vladimira - autorica nekoliko dokumentaraca, odlična fotografkinja. Autorica "Gena moje djece" i "Trokut". Vladimira je jednog dana pozvala sve ženske članove svoje obitelji - dakle, mamu Sanju, tetu Tihanu, kćer Mašu i odlučila im postaviti pitanja - kako su zadovoljne svojim životom i što zamjeraju svojim majkama....I, nakon njihovog pristanka, snimala je njihove odgovore... Maša kaže: "Ali mama, nije baš dobra ideja. Mi smo disfunkcionalna obitelj." Pa, ne bi se reklo. One su i te kako funkcionalne, jer su prošle od rata, prevara i izdaje muževa, svojih mama....I preživjele! Maša, Vladimirina kćer, se jedino "odmetnula" od umjetnosti. Ona odbija biti kao "njene" žene i želi stvoriti vlastiti put. Zofka je bila veliki borac za prava žena, udavala se dva puta, živjela u Pragu jedno vrijeme...Na kraju se ubila:(((( Nije vrednovala sebe. Sunčana je također bila avangarda, žena nekonvencionalna - zaljubljena u pisanje. Njena kćer Sanja Pilić svjedoči da ju je stalno bila željna.... Sanja piše najviše za djecu, posjećuje škole, gdje razgovara s djecom o svojim djelima.... Vladimiru je umjetnost "uhvatila" pod svoje u vidu fotografiranja i snimanja.... Ovo je sasvim dovoljno i za pisanje jedne knjige života četvoro žena iz jedne obitelji...u različitim vremenima. Sigurna sam da će jedna od njih napisati takvu knjigu. Film me oduševio nenamještenošću, iskrenošću, neposrednošću i progovaranju o životu i svim teškoćama jedne obitelji. Genijalno! Bravo, Vladimira! Maša, kapa dolje na hrabrosti. Sanja - hvala na snazi... Rekla bi Julijana Matanović: Kao mama i kćer. Na fotografiji: Vladimira i Sanja. Ljubim!

- 23:27 - Komentari (14) - Isprintaj - #

nedjelja, 15.12.2024.

2024. (25)

- 22:25 - Komentari (12) - Isprintaj - #

subota, 14.12.2024.

Pjesma na pjesmu

VALOVI Autor: Enes Kišević Valovi, valovi Dođite k meni Enesu. Na moju obalu, Obalu moju Nebesnu. Valovi, valovi Oči vas moje Žedne su. Valovi, valovi Dođite k meni, Enesu. Ne tamo, valovi! Pazite! Pazite. Stijene su. Vs. Jelena Stanojčić Kad jednom odem Voljela bih se u val pretvoriti (jer toliko volim vodu), Voljela bih stići na Tvoju nebesku obalu Da budem val Štićen Tvojim okom... A dok sam ovdje Voljela bih da budem Okružena takvima Poput Tebe Koji i za valove strepe Toliko da im ne žele (ni ono što im je i samima prirodno) Da se razbiju o svoje stijene. Savršeno "Jutro", uz odlične stihove Jelene Stanojčić. Dakle, u svojoj novoj knjizi Jelena je izabrala odgovoriti pjesmom na pjesmu - od Vesne Parun pa sve do Sven Adam Ewina... Fotke: Jelena Stanojčić, današnja gošća "Jutra"... I nakon divne poezije, povratak u stvarnost:(((( Prosvjednici idu prema Trgu bana Jelačića..... Ljub!

- 21:36 - Komentari (8) - Isprintaj - #

srijeda, 11.12.2024.

Moji...

Poslali moji iz Metkovića: Smokve, limun i kiwi... Klementine.... Jabuke.... Mama - poslala haljinu.... Sestra: Parfem, a iza se vide dvije dunje- paket Metković:))) Nisu se dogovarali, a paketi stigli istovremeno.... Originalna kutija od parfema..... Blagdani mogu početi....:)))) Šokirala sam se kad sam vidjela da nas je napustio ElDiablo....:(((( Tuga velika! :(((( Toliko lijepe, tople postove - uz divne fotografije i stihove- nitko nije znao pisati.....Jako sam ga voljela....Zašto najbolji odlaze prerano?! Pozdrav!

- 23:02 - Komentari (10) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 09.12.2024.

Knjiga i druženje

Čitam....I još mi fali samo jedna knjiga iz kolekcije: "A Little place in Prague".... Ne zamjerite što me na blogu nema baš svaki dan - prijateljica je tu, treba se družiti.... Ljubim!

- 19:28 - Komentari (16) - Isprintaj - #

subota, 07.12.2024.

Robert i Jutro poezije

Danas je "Jutro" bilo posvećeno recitalu za Roberta Roklicera, dragom pjesniku i vrlo složenim, duhovitom ali ujedno i vrlo zahtjevnom čovjeku. Uvijek je plesao po rubu, ali nikada nije prešao granicu u kojoj bi potonuo u vulgarnost. Stihove Roberta Roklicera govorili su dramski umjetnici Hrvoje Klobučar, Slaven Knezović, Kristijan Ugrina i Rešat Avmetoski Rale. Robert Roklicer rođen je 1970. godine u Vukovaru. 1995. godine upisuje dramaturgiju na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti, a od 1995. godine do 2000. godine radi u novinarstvu i u tom periodu mnoge njegove eseje i književne kritike prenose svjetski tiskani mediji, stoji u njegovoj biografiji na stranicama Društva hrvatskih književnika čiji je bio član. Za roman Žene, luđaci i malo dobrih pedera dobio je Nagradu Matice hrvatske, a u razgovoru za Novi list objavljenom 2011. godine o tom je djelu rekao: Ma taj roman je maksimalno politički korektan, ma što god se podrazumijevalo pod korektnošću. Likovi u tom romanu su obični luzeri, ljudi koji žive od danas do sutra, koji nemaju svoje stavove i jasno izgrađene ciljeve, nego su motivirani strahom od politike i sve veće medijske halabuke o propasti čovječanstva. Uz spomenutu nagradu Matice hrvatske za neobjavljeni prozni rukopis, Roklicer je dobio i nagradu Broda knjižare 2010. i treću Nagradu Frana Galovića za kratku priču 2010. S poezijom i prozom zastupljen je u više antologija, panorama i zbornika u Hrvatskoj i inozemstvu. Kao scenarist je surađivao s Dramskim programom Hrvatske televizije i Jadran filmom, i autor je scenarija za HRT-ov igrano - dokumentarni serijal Domovinski rat, a bio je scenarist i dramaturg niza filmova među kojima su i Mrtve ribe. Među glumačkim ostvarenjima u Roklicerovom opusu ističu se nastupi u filmovima Sigurna kuća, Živi i mrtvi i Metastaze, te u televizijskim serijama Mamutica, Počivali u miru i Zakonu. Od 2008. godine bio je voditelj kultne zagrebačke tribine Jutro poezije, a od 2017. godine vodio je virovitičku kulturnu organizaciju FRiKK (Film, Radio, Kazalište i Književnost). Tragično je preminuo 27.8.2024. u Virovitici. MALEŠ JE ZAKUHAO STVAR - Robert Roklicer Čitajući Maleša zatvorio sam vrata sobe i navukao zastore – onako ranjiv – kao pjesnik bez uniforme – zadržavao sam stihove zidovima, nisam ih puštao da odu, rasprše se u zoru. Tri krokodila morala su iz vitrine, Begović se s Hlebnjikovim došaptavao, netko je Slamniga pozvao u pomoć – i tada je bilo dosta. Na prastarom kompjutoru upalio sam Word i želio napisati pismo Malešu. Napisao bih mu: ja ću te progutati! a ti ćeš otputovati nema te više! Ali Rešicki se bacio na mene, Kiš je otvorio prozor, a Maković istrčao na cestu. Carver je sve to gledao i samo se podmuklo nasmiješio: - Drugi ćeš put biti oprezniji, mali, pjesnik si koji se pjesnicima ogriješio. A to nije zdravo za jetra. („Bez detalja, molim“, Alfa, Zagreb, 2010.) Lijepa atmosfera, puno ljudi i ljubitelja poezije... A nakon "Jutra", posjetila sam novi postav Kuće karikatura Otto Reisinger.... Molim povećajte si tekst ispod svake karikature.... Reci vau...:)))) I još: zatekla me vijest da draga Alida nije više sa nama. Upoznale smo se u kazalištu "Komedija", ne sjećam se više koja je predstava bila....Prilazi mi jedna prekrasna crnka, sa ogromnim osmijehom...Ona je prepoznala mene, prema fotkama s blaga....Draga i pametna Alida...Počivaj u miru!

- 22:14 - Komentari (16) - Isprintaj - #

petak, 06.12.2024.

Izložba

Najava današnje izložbe Munira Vejzovića: Povodom nedavnog odlaska istaknutog hrvatskog slikara i grafičara Munira Vejzovića (Doboj, 29. siječnja 1945. – Zagreb, 29. rujna 2024.), Nacionalni muzej moderne umjetnosti u Zagrebu, u Galeriji Josip Račić od 5. prosinca 2024. do 5. siječnja 2025., kao simbolički oproštaj od umjetnika koji je mnogo surađivao s Nacionalnim muzejom moderne umjetnosti i Galerijom Račić, gdje su održane njegove brojne tematske, retrospektivne i monografske izložbe organizira malu komornu izložbu „U sjećanje na Munirove pastorale ili na svijet od jučer“. Autorica i kustosica izložbe Iva Körbler u predgovoru izložbe pojašnjava kako je opus Munira Vejzovića zapamćen kao jedan od posebnijih slikarskih i crtačkih svjetova u modernoj hrvatskoj umjetnosti. Svi radovi za ovu izložbu posuđeni su iz Zbirke Biškupić. Samo jedna od prekrasnih slika...Meni se baš ova najviše svidjela.... Nakon izložbe, otišla sam na promociju jedne divne knjige. Večeras je - u 19 h - u Kulturno informativnom centru Veleposlanstva BIH u Zagrebu (Ilica 44) bio predstavljen odličan roman Ines Kajić Bubalo naslovljen KROJAČICA. Evo što Julijana Matanović kaže o ovoj posebnoj knjizi: Ljubav na prvo čitanje (ulomak) "... Rat uništava Grad, ismijava ljepotu. Da bismo posve spoznali količinu razornog zla, moramo, zna to autorica romana, opisati i kako je prostor nekada izgledao. Slike će najsnažnije doći do čitatelja ako Grad stavimo u samo središte i opišemo ga gledištem velikih ljudi od umjetnosti. Mostar dvadesetih godina prošlog stoljeća, ulice za kojima su mnogi čeznuli, grad kojemu su se divili, grad ugodan i oku i duši. I sve to do samo jednog trenutka… No, oni koji su znali čitati utišane znakove, mogli su puno toga i naslutiti. Bi li bilo drukčije da su neki od nas u povijesti bili jači, da su se suprotstavili, ne velikim djelom, samo sitnicom, bi li nas sustiglo toliko jada? Bi li se Aleksa Šantić razbolio da je imao snage odlučno stati pred majku koja u svoju kuću, za svoju snahu, nije htjela primiti Latinku Anku… Nesreća se samo razbuktava našim malim sitnim doprinosima. Detalji određuju veliku povijest, narativne indicije otkrivaju vlada li pisac dobro zanatom. A ispred toga dvoga, kad je ovaj roman u pitanju, stavljamo znak jednakosti. Nakon što je „Krojačica“ svojim rasporedom priča u vremenu pogodila moje poimanje povijesti, definirano i pročitanom lektirom i životom između dva rata, učinila je još nešto, možda još puno značajnije. Godinama nastojim reći da su pisci jakih političkih biografija imali i svoj mali osobni život, samo svoj a ipak nalik nekim našima. Život je to prepun trenutaka iz kojih neki drugi, koji su najglasniji u osudama, nikada ne bi izašli uzdignute glave. Ines Kajić Bubalo mudro, ali i tiho, polemizira s onim proučavateljima književnosti koji za Andrićevom biografijom posežu samo onda kada žele umanjiti piščevo djelo i njegov značaj. I tada mu na svjetlo naših zamućenih gradova izvlače činjenice javne biografije. A o dvogodišnjem dječaku ostalom bez oca, o majci radnici u tvornici ćilima, o odlasku tetki i tetku žandaru, o tome šute. Ne govore, jer to za život budućeg diplomata i čovjeka koji je zauzeo stranu - po njihovoj procjeni - nije važno. Slažu se sa znanstvenicima koji tvrde da nas oblikuju prve tri godine života, slažu se s građevinarima koji ističu da su najvažniji dobri temelji buduće kuće, ali stečena znanja zanemaruju kad se krene razgovarati o dječaku koji je završio kod očeve sestre u Višegradu. Za njih to tada postaje samo činjenica dostojna pozitivističke metode koje smo se davno, pod naletom imanentne kritike, odrekli. I sad kad netko tom piscu odgojenom kod tetke - jer mu majka nije bila ni dovoljno učena, ni dovoljno imućna - dade pravo na njegovu slabu biografiju, mojoj čitateljskoj sreći nema kraja. Ovdje Ivo razgovara sa svojom majkom, sjeća se djetinjstva, sjeća se svega što dovodi do onog pravog Njega o kakvom mnogi nisu željeli, i još ne žele, razgovarati. Jer onda ne bi mogli suditi; po narudžbama onih koji možda i ne pamte prezime bega s prvih stranica „Travničke hronike“ i ne razumiju što beg želi poručiti mlađima kad im spominje gledanje u leđa tek pristiglih konzula. Andrić, prema kroju Ines Kajić Bubalo, stiže iz Sarajeva u Mostar. Stiže da bi razgovarao s teško bolesnim Aleksom Šantićem, pjesnikom koji, u kući svoje sestre Perse, živi posljednje svoje dane. Dolazi da bi razgovarao i potom zapisao. I potpisao se kao svjedok. I Aleksa je u „Krojačici“, poput Andrića, samo čovjek. Velik u očima drugih, a nesretan i umoran. Slab. Dok podatak o pjesnikovoj nesretnoj ljubavi zauzima samo jedan redak u leksikonskoj natuknici, u zbiljskom njegovu životu on je život sam. Cijeli, uključujući u sebe i svoju konačnost. Mostar tih godina je grad ljepote, pjesnika, umjetnosti, književnih časopisa, literarnih i likovnih kružoka. Povijesno provjerljiva imena u društvu fikcionalnih, bez upisivanja godina. One ionako nisu važne. Nazivi časopisa, prezimena, daju nam povijesni okvir u koji ćemo priču ugraditi. A priča je jaka, jača od ladica koje će skora budućnost, ionako, u ime grijeha prošlosti, razbiti. I samo će priča svjedoka ostati. Ostat će zapisano ono izgovoreno u stankama između dva putovanja, dva rata, dviju nesretnih ljubavi, dvije smrti bližnjih… Na ovim je prostorima, svjesni smo toga većina nas, međuvrijeme jedino stalno. „Krojačica“ nije samo pohvala pričanju, ona je i slava slušanju. I ovdje je autorica pogodila moj dugogodišnji čitateljski program. Andrić je u mostarskoj aščinici, čekajući susret s Aleksom, slušao priču o gradnji čudesnog mosta preko Neretve. Slušao je legendu, toliko nalik na onu po kojoj će i sam pisati o svojim mostovima. Čak će mu i neke rečenice, znaju oni koji su Andrića pažljivo prolazili, podsjećati na rečenice neukog, ali talentiranog mostarskog kazivača. Andrić će pažljivo slušati i Aleksinu priču o njegovoj nesretnoj ljubavi s fotografovom kćeri. Andrić će slušati priču pjesnika čije je povjerenje zaslužio. Aleksa je ne bi bilo kome povjerio na čuvanje. Sjetimo se samo u kojem je trenutku Andrićev fra Petar saznao za pravu priču o Ćamilu. Tek onda kad je je u očima govornika postao čovjek od povjerenja. Jer, nema ništa važnije od priče. Nema ništa važnije od njezinih povjerenika i njezinih čuvara. Sve nam mogu uništiti, samo svjedočenje rečenicama ne mogu. Zna to i pripovjedačica Sonja koja „Krojačicu“ - u epilogu - ostavlja kao dokument, kao dokaz i kao opomenu. „Krojačica“ je i priča o ženama u umjetnosti... Ljepota štiva, poput ovog, zasigurno nas ne može spasiti od ludosti, jalovosti i smrti, ali nam može zadržati pogled. Precizan i oštar, upućen ravno prema licu onih koji pred nama sklanjaju pogled." Moj utisak je da su se spojile moje dvije ljubavi: diplomacija i pisanje, u ovoj knjizi. Izgovorena je jedna divna misao: pisanje je nastavak diplomacije samo na jedan drugačiji, možda ljepši i kulturniji način. Uvjerena sam da prave riječi u pravom trenutku mogu mnogo toga "popraviti" i dozvoliti drugima da nas upozna kroz kulturu i običaje, kroz naša razmišljanja i naše nasljeđe. Kako pisanje, tako i kazalište, pjesme i sl. Mislim da je Julijana prava osoba za pisanje o ovoj knjizi, zbog svoga rođenja, zbog poznavanja mentaliteta i zbog toga što je i sama pisac. Knjiga je za sada pronašla izdavača u Bosni i Hercegovini, a zašto ne razmišljati pozitivno i nadati se da će u dogledno vrijeme pronaći svoje utočište i u Hrvatskoj. Treba nam puno više ovakvih knjiga- i bilo bi puno lakše razumjeti drugoga. Optimist sam - uvijek se nadam najboljem..... Ljubim!

- 01:06 - Komentari (13) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.